Majka Elvira |
 |
"Ja sam već dugo godina sretno |
RITA AGNESE PETROZZI, poznata kao MAJKA ELVIRA , koju mnogi nazivaju “časnom sestrom ovisnika”, rodila se u Sori, gradiću na jugu Italije, 21. siječnja 1937. Voli se odrediti kao “kći siromašnih ljudi”. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, zajedno sa svojom obitelji, emigrira u Alessandriju gdje žive u poslijeratnoj oskudici, a ona pomaže svima u kući. S 19 godina ulazi u samostan u Borgaru Torinskom, kod časnih sestara milosrdnica svete Giovanne Antide Thouret, gdje od Rita Agnese postaje časna sestra Elvira. Polovicom sedamdesetih godina osjeća kako se u njoj rađa “vatra, snažan unutarnji poticaj“da se posveti mladima koje viđa po ulicama, neprilagođenima, izgubljenima, zbunjenima. Nakon dugog, strpljivog i pouzdanog iščekivanja, 16. srpnja 1983. u Saluzzu (CN), osniva Zajednicu Cenacolo, koja nije puka socijalna inicijativa, nego iznad svega jedna “obitelj” utemeljena na vjeri, gdje ranjeni čovjek može susresti ljubav koja ga besplatno prihvaća, pomaže mu da ozdravi rane, podržava i vodi kako bi ponovno pronašao istinski život.
PODRIJETLO MAJKE ELVIRE
«Gledajući unatrag na svoj život, u svjetlu susreta s Bogom, danas blagoslivljam jer sam rođena u brojnoj siromašnoj obitelji, doseljenoj s juga Italije za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Zahvaljujem jer sam “kći siromašnih ljudi” i jer sam sa svojim roditeljima i svojom braćom proživjela vrijeme ispunjeno poteškoćama i žrtvom. Poslije je došla i ovisnost o alkoholu moga oca i s tim povezane poteškoće moje majke koja je morala raditi po cijele dane da bi nas othranila. Bila je medicinska sestra i sav je obiteljski teret bio na njoj, ali unatoč tomu ga je nosila hrabro i dostojanstveno. Uvečer kada se vraćala umorna od posla mi djeca bismo je čuli kako pjevuši spokojno i s pouzdanjem: naučila nas je da život vrijedi više od problema, više od svake poteškoće, više od svake patnje! Već od malena život me naučio da mislim najprije na druge, a tek potom na sebe.
Danas uviđam da je to bilo moje bogatstvo i moja prva ljudska i kršćanska formacija. Sjećam se rečenice koju mi je majka kazivala svaki put kada bih bila u društvu svojih prijateljica, koje su bile puno bogatije i imućnije od nas. Kada smo imali u kući komad kruha – a u vrijeme rata nije bilo lako imati ga – ili kada je bila sezona trešanja, mama bi mi govorila: “Rita, sjeti se: ne možeš nešto staviti u usta, a da ne daš i drugima”. Unatoč siromaštvu odgajala nas je za solidarnost, što znači za obitelj, zajednicu, zajedništvo. Kada dijelimo s drugima, postajemo univerzalna obitelj koja zajedno može uistinu moliti “Oče naš”. Danas prepoznajem da je Bog vodio moj život preko slabosti moga oca, koji je unatoč svemu bio moj učitelj jer sam uz njega naučila što znači žrtva, što znači poniženje… Danas se osjećam doista slobodnom ženom, svjesnom da je u nama neprekidni izvor Božje ljubavi koja nam dopušta da se dignemo iznad svake situacije. Iskusila sam da se kroz susret s Bogom vlastita prošlost sagleda pod drugim svjetlom te postaje izvor životnih iskustava. Ne sramim se reći da je slabost moga oca bila moje sveučilište, moja škola života, koja mi je formirala srce da poslije znam pružiti ruku krhkim osobama poput njega, često i puno krhkijima.”
ŽELJA DA DARUJEM ŽIVOT ZAJEDNICI
«Bila sam sretna časna sestra, zaljubljena u Gospodina i u život, ali u jednom trenutku u meni je započelo nešto što nije dolazilo od mene, jedan unutarnji poticaj koji me usmjeravao sve više prema mladima. Vidjela sam ih razočarane, izgubljene, a pred euharistijom mi se činilo da čujem njihov bolni vapaj. Shvaćala sam da su napušteni i marginalizirani u ovom potrošačkom društvu. Opažala sam da u obiteljima više nema istinske komunikacije, da nedostaje povjerenja kako između bračnih drugova tako i između roditelja i djece. Mladi su išli jednim putem a mi drugim, i patila sam zbog toga. Osjećala sam poziv da otvorim vrata onima koji su tužni, izgubljeni, ovisnicima koji se okupljaju na kolodvorima, na trgovima. Ono što se događa, priča koju živimo, nije se mogla roditi iz ideja ili intuicija jedne krhke žene kao što sam ja. Ja sam prva koja se neprekidno čudi nad svime što se ovdje događa: kako bih ja mogla sama izmisliti jednu takvu priču?»
ISČEKIVANJE BOŽJEG VREMENA
«Poziv koji dolazi od Boga osposobljava te da vjeruješ i činiš stvari koje tebi samome nikad ne bi pale na pamet. Nije bilo lako objasniti nadređenima što sam osjećala, a njima podjednako nije bilo lako vjerovati da ono što tražim dolazi doista od Boga. Pitala sam više puta, nekoliko godina za redom, mogu li otvoriti jednu kuću gdje bih prihvatila te mlade. Kao odgovor uvijek bi mi bila predočena moja ograničenja i nedostaci: nisam studirala, nisam imala kvalifikacije... Sve je to bilo točno, no u meni je gorio plamen. Osjećala sam da moram odgovoriti Bogu koji mi je davao jedan dar, ali ne za mene nego za mlade. Nije bilo lako čekati, činilo mi se da gubim vrijeme. No iščekivala sam puna povjerenja, strpljenja i nade. Neki su mi govorili: “Elvira, zašto ne izađeš iz svoje kongregacije, tako ćeš moći učiniti ono što želiš!” Ali ja nisam kanila “raditi ono što želim”, nešto drugo se događalo u meni. Zbog toga sam čekala, molila, patila, ljubila. Nije nedostajalo trenutaka kušnjā, kada bih mislila: “Ali kako to, zašto nemaju povjerenja?” No potom bih si rekla: “Zašto bi uostalom trebali imati povjerenja u mene, posve beznačajno stvorenje?” Sada uviđam da je to dugo iščekivanje bio blagoslov, to su bile porođajne boli. Upornost i strpljenje koje mi je darovao Bog bile su pečat njegova očinstva nad onim što se rađalo.»
16. SRPNJA 1983.: RAĐA SE ZAJEDNICA CENACOLO
«Sjećam se dobro toga dana: bio je 16. srpnja 1983., blagdan Gospe od Karmela, a ja sam dobila ključeve da uđem u kuću i započnem. Kada sam ugledala ulazna vrata, prošli su me trnci od radosti! Najednom je eksplodirala punina života u meni: to je bila radost trenutka kad se ostvari nešto što si dugo čekao. Vidjevši u kakvu je stanju bila kuća, ljudi koji su me dopratili uhvatili su se za glavu: zapuštena, bez vrata i prozora, čitav krov za popraviti, nije bilo kreveta, stolova, stolica, posuđa, ničega, a ja nisam imala niti novčića... ništa! Gledala sam njihova izgubljena lica vidjevši pred sobom kuću onakvom kakva je danas: obnovljena, lijepa i puna mladih! Nevjerojatno je kako me Gospodin podržavao i hrabrio! Ja sam zamišljala jednu kuću za pedesetak ljudi, no već nakon malo vremena, na moju neizmjernu radost, sobe su bile prepune. Postavljalo se pitanje kako dalje. Život je bujao, mladi su neprekidno kucali na vrata, ja sam se dvoumila što učiniti. Odlučili smo konačno otvoriti drugu kuću, potom još jednu, najprije u Italiji, a zatim i u inozemstvu, na raznim stranama… sada ih više ni ne brojim.»
POVJERENJE U “BOŽJU PROVIDNOST”"
«Na početku smo živjeli u velikom siromaštvu. Nismo imali ništa, osim povjerenja u Boga. Tog Boga koji je Otac otkrila sam kada sam bila malena djevojčica i tada sam naučila pouzdati se u Njega. Tada kada je siromaštvo bilo najteže čula bih majku kako ponavlja jedan zaziv: “Sveti križu Božji, ne napuštaj nas!” Iako nitko ne želi patiti, tada sam shvatila koliko je važno u životu naučiti nositi križ, jer nam je on oslonac i moramo ga prihvatiti i voljeti da bi sve ostalo došlo na mjesto. Poželjela sam da i mladi koje sam prihvaćala mogu ne samo čuti priče o Bogu nego i vidjeti njegovo konkretno očinstvo. Zato sam rekla Bogu: “Ja te prihvaćam, dajem ti sav svoj život, ali Ti im pokaži da si im Otac!” Svih ovih godina, mogu vam radosno posvjedočiti, njegova Providnost nas nikada, nikada nije razočarala!»
IME ZAJEDNICA CENACOLO
«Željela sam da bude nešto u vezi s Gospom. Stoga smo se upitali: gdje se nalazi Marija u Bibliji? Jedno od mjesta bilo je Cenacolo: Marija je bila tamo s apostolima, smetenima i punima straha nakon Isusove smrti, poput današnjih mladih, sramežljivih, prestrašenih i zatvorenih. No u Cenacolu Marijino majčinsko prisustvo ih ujedinjuje u molitvi. Potom silazi Božja snaga u obliku Duha Svetoga i oni postaju hrabri svjedoci. Zato smo je nazvali Zajednica Cenacolo, jer želimo da se slična promjena dogodi u životima mladih koje prihvaćamo!»