Lijepo je posvjedočiti da Bog ništa ne uzima nego, dapače, daje sve. U mojoj dilemi trebam li se u životu odlučiti za stomatologiju ili pak za svećenstvo, stvari su se odvile tako da sam danas i svećenik i stomatolog. Zovem se Massimo, a Zajednicu sam upoznao u Međugorju 1991. godine, prigodom desete obljetnice ukazanja, kada sam se zajedno s bratom priključio hodočašću u organizaciji Radio Marije, na koje nas je majka uputila. Vodič koji nas je pratio rekao je da je prije nekog vremena stigla i jedna talijanska časna sestra, vrlo osebujna, koja je u Italiji utemeljila Zajednicu za mlade ovisnike.
To je bio po prvi put da sam čuo za ime Majke Elvire. No tek nakon dvije godine sam imao priliku i uživo je vidjeti i čuti, također u Međugorju, tijekom svjedočanstva jednoj maloj grupi talijanskih hodočasnika. Pričala je o Isusu i o Njegovoj ljubavi sa snagom, zanosom i vitalnošću kakvu nikad prije nisam vidio.
Nikad prije nisam vidio vjeru tako živu i konkretnu kao tu, koja je izbijala iz očiju i osmijeha Elvire i mladića koji su bili s njom.
Taj me susret potaknuo na duboko razmišljanje nad mojim životom. Imao sam 29 godina, završio studij stomatologije, već neko vrijeme imao otvorenu privatnu stomatološku ordinaciju i počeo dosta dobro zarađivati. Ipak, osjećao sam da nisam sretan, da se nije realizirao poziv koji se svako toliko vremena u tišini srca mogao čuti. Osim toga moje zanimanje stomatologa mi je nudilo tisuće mogućnosti za bijeg, dopuštalo mi je da provodim vrijeme u putovanjima, sportu, izlascima, svemu onome što svijet nudi.
No sve to mi nije bilo dovoljno da osjetim radost života jer je nedostajala najvažnija stvar: zdrava i iskrena duhovnost. Naime duhovnost je bila prisutna, no nešto je nedostajalo. Bio sam vjeran nedjeljnoj svetoj misi, redovno se ispovijedao, jedno vrijeme sam bio član pastoralnog vijeća u svojoj župi, sve u svemu doživljavao sam sebe kao dobrog kršćanina. Međutim
svakodnevni život mi je bio izgrađen na drugim vrijednostima, koje nisu bile utemeljene na Evanđelju, čvrstoj i jakoj stijeni koja je sposobna odolijevati svim neverama. Shvatio sam da je “kuća” koju sam gradio počela “škripati”, da je barka moga života bila puna rupa, da je iza fasade ambicioznog mladog stomatologa kojem se smiješi lijepa budućnost bilo puno neriješenih stvari.
Ono čime je Zajednica najviše taknula moje srce bila je snaga vjere Majke Elvire te njeno bezuvjetno prepuštanje u ruke Božanske providnosti.
Činjenica da sve bratovštine Cenacola žive bez redovnih mjesečnih davanja države ili obitelji za mene je bila nezamisliva, nešto poput priče za malu djecu.
Stoga sam se želio dublje upoznati s tom realnošću, te sam zamolio Majku Elviru mogu li provesti određeno vrijeme u Zajednici. Dogovorili smo se da dođem na godinu dana, da napravim iskustvo pa da vidim što ću i kako ću dalje u životu. Poslije te godine iskustva u Međugorju definitivno sam odlučio ući u Zajednicu i nastaviti put vjere i ozdravljenja tako da sam poslije nekoliko godina napokon mogao odgovoriti, na Božji poziv i slijediti ga kroz svećeništvo.
Tako sam dobio mogućnost započeti studij teologije i pripremati se za svećeničku službu koju sam započeo deset godina poslije, tijekom Slavlja Života u Saluzzu, zajedno s don Ivanom preko ruku biskupa Guerrinija. Nikad neću moći dovoljno zahvaliti Gospodinu na daru novoga života koji mi je Bog dao preko Majke Elvire i Zajednice. Taj dar danas i ja imam želju darovati Gospodinu i onima koje On svakoga dana stavlja na moj
životni put.