Zajednica Cenacolo

Zovem se Serena i htjela bih s vama podijeliti lijepe stvari koje je Bog učinio u mom životu. Nedugo nakon mog rođenja moja je majka doživjela živčani slom i nikad se nije do kraja oporavila od toga, tako da je odnos s njom bio uvijek težak. Odrastala sam s njom jer je moj otac bio dosta odsutan iz kuće radi posla. Cijela ta situacija je doprinijela da izrastem u nesigurnu mladu djevojku punu strahova. Do osamnaeste godine, iako sam se osjećala drugačija od svih zbog situacije u kući, sve je bilo u najboljem redu: imala sam puno prijatelja, igrala sam košarku i bila sam dobra u tome, u školi sam imala dobre ocjene. U trenutku kad je izgledalo da sve ide dobro i kad sam počela biti svjesna svojih mogućnosti, koje su i drugi vidjeli i cijenili, dogodilo se da sam počela imati tisuće strahova i moj um je po cijele dane bio opsjednut raznoraznim mislima koje su me paralizirale i koje su mi branile da bilo što učinim, čak i najjednostavnije stvari. Zbog toga više nisam htjela biti s drugima jer sam se bojala da bi me mogli odbaciti. Ostavila sam košarku, koja je bila moja najveća strast, htjela sam se ispisati iz škole, ali milost Božja je htjela da na mom putu budu osobe pune vjere, koje su vjerovale u mene i koje su me hrabrile i bodrile da idem naprijed i da ne puštam. U tom razdoblju sam se uhvatila jako za molitvu koja mi je davala snagu. Upoznala sam jednu prijateljicu koja me nije osuđivala i koja me prihvatila onakvom kakva jesam. Prvi put sam se osjetila voljenom: bilo mi je jako čudno da mi netko želi dobro u onakvom stanju u kakvom sam bila. Na savjet mog tadašnjeg duhovnog oca otišla sam kod jedne psihologice koja mi je pomogla da bolje upoznam sebe i da shvatim što mi se događa. Uvijek sam mislila da će me Bog ozdraviti čarobnim štapićem i tako sam prelazila od jednog do drugog psihologa tražeći onog 'pravog' koji će imati rješenje u džepu, ali to se nije dogodilo. U međuvremenu, zahvaljujući svjetlu koje mi je davala molitva, shvatila sam da ja moram napraviti konkretne korake prema Bogu ako želim ozdraviti. Ohrabrena svojom prijateljicom željela sam vjerovati u sebe te sam se upisala u višu medicinsku školu da bi bila medicinska sestra. Osjetila sam prisutnost Božju na svakom mojem koraku, kao da me prati gdje kod sam išla. I tako sam se preselila u drugo mjesto gdje sam počela raditi kao medicinska sestra u staračkom domu. Posao mi se jako sviđao i s kolegama sam razvila lijep odnos, ali nesigurnost i nemir u meni nisu mi dopuštali da živim dobro do kraja. Osjećala sam da moj život treba radikalan zaokret, jedno duboko ozdravljenje. Osjećala sam samoću iako sam bila okružena ljudima koji mi žele dobro. S nekim kolegama na poslu svake sam godine išla na hodočašće u Međugorje, gdje bismo posjetili i 'Polje života' te slušali svjedočanstva momaka iz Cenacola. Uvijek bi me dotakla njihova svjedočanstva i volja za životom. Bila sam im zavidna i govorila sam Bogu: „Zašto si za njih otvorio ovu zajednicu, a za mene ništa?“Molila sam Boga sa srcem da i za mene nešto providi. Tako je i bilo. Na zadnjem hodočašću upoznala sam jednog momka koji je bio u Zajednici i koji mi je predložio da napišem pismo Elviri i da ju upitam da napravim iskustvo u zajednici. Osjetila sam da Bog misli o mojem životu. Poslije dva mjeseca provedena u Zajednici odlučila sam dati otkaz na poslu tako da mogu krenuti na ovaj put. Bilo mi je jako teško na početku jer nisam imala povjerenja u druge, ali ono što mi je davalo snagu bila je sigurnost da me je Bog pozvao ovdje. Na ovom putu otkrila sam tko sam ja zaista, naučila sam prepoznati svoje slabosti i dati ime stvarima koje živim. Polako upoznajem i svoje darove. Osjećam da Bog vodi ovaj moj put, korak po korak i vjerujem u budućnost. Iako me moji strahovi znaju još uvijek uzeti, znam da me On nikad neće napustiti i da će mi pomoći da ih pobijedim i da postanem slobodna žena. Zajednica me uči da ne plačem sama nad sobom nego da se darujem onome tko mi je blizu, takva kakva jesam, bez čekanja da budem savršena. Otkrila sam da kad sam tužna krivica nije u drugima, nego u meni. Danas predajem Isusu ono što ja ne uspijevam promijeniti. U zagrljaju Božje dobrote, ritma posla i molitve Zajednice Gospodin me nastavlja ozdravljati i daruje mi mnogo više od onog što sam se ja uopće usudila moliti. Osjećam u srcu mnogo zahvalnosti prema djevojci koja mi je bila „anđeo čuvar“, zahvaljujem za strpljenje i ljubav koje je imala za mene na početku, kada sam bila izgubljena i zbunjena. Hvala Majci Elviri za ljubav prema istini, na njezinu primjeru slobodne žene i za njezinu majčinsku nježnost. Od nje sam uvijek dobila snažan poticaj u trenutcima kad sam htjela sve pustiti. Na kraju zahvaljujem i našim svećenicima koji se svakodnevno radosno daruju svima nama. Danas sam sretna da mogu živjeti i hodati zajedno s Gospodinom u ovoj obitelji zvanoj Cenacolo.