Zajednica Cenacolo

Zovem se Piergulio, Talijan sam i nedavno sam navršio pedeset godina. Stigao sam u Zajednicu kao tridesetosmogodišnjak, fizički i psihički uništen. Nisam imao sretno djetinjstvo. Rođen sam prerano i zbog toga mi je zdravlje bilo jako krhko. Bio sam odgojen u kršćanskom duhu. Kao mali imao sam lijep karakter i trudio sam se biti dobar i slušati. U školi sam bio marljiv đak i sve do kraja osnovne škole dobivao sam pohvalnice za dobre ocjene. Međutim, u obitelji nisam uočavao ljubav između svojih roditelja. Bili su tako različiti da sam uspio shvatiti samo njihove kontraste. Bile su to dvije prekrasne osobe, ali sam ih uvijek vidio samo kako se svađaju. Izvan kuće sam se bolje osjećao iako sam imao osjećaj manje vrijednosti sa svojim vršnjacima. U školi sam na provokacije odgovarao agresivno i bio sam vrlo osjetljiv na bilo kakve nepravde u društvu. Bio sam pun ljutnje pomiješane s iluzijama te sam s nekolicinom prijatelja istomišljenika polako počeo pušiti cigarete, piti alkohol, biti lažan. Nije prošlo mnogo vremena i u moj život je ušla droga. Praznina koju sam osjećao u sebi gurala me je prema bilo kojem iskustvu. Grčevito sam tražio odgovore na pitanja koja su me mučila. Zanimale su me istočne filozofije, satima bih recitirao mantru i druge vježbe meditacije. Poslije srednje škole upisao sam se na fakultet. Prvi ispiti su prošli odlično. Djevojka koja me je voljela htjela je da se vjenčamo, ali ja joj nisam bio rekao da ću ići na fakultet. Osjetila se izigranom te me napustila. Malo poslije umro je i moj najbolji prijatelj. Heroin sam već prije bio probao i od tog trenutka počeo sam ga konzumirati često. Problemi s policijom i u obitelji stvorili su mi velike poteškoće s učenjem: trebao sam prestati s drogom, ali ja sam umjesto toga napustio fakultet. Živio sam kao u noćnoj mori, dani su bili svi jednaki, radio sam, ali sam samo gomilao dugove. Zatim nesreća mog oca, njegova agonija i smrt. U tom trenutku doživio sam tužno otkriće, otkrio sam ljubav koja je povezivala moje roditelje. Vidio sam stvarnost njihova zajedništva i sebe kao plod te ljubavi. Očajnički sam plakao, tražeći ljubav, no osjećao sam jaku bol u duši i veliku želju da umrem. Napravio sam overdose. Susjed mi je spasio život. Imao sam tada trideset godina. Htio sam se prestati drogirati, ali nisam uspijevao. Jednog dana sreo sam starog prijatelja koji me pitao želim li promijeniti život. Bez razmišljanja sam mu rekao: „Da“. Odveo me je u jednu skupinu karizmatske obnove. Kada smo se navečer vraćali kući, moje srce je bilo lakše. Počeo sam čitati Evanđelje i dolazile bi mi suze u oči. Prestao sam konzumirati drogu i odlučio sam napraviti ozbiljan put u zajednici koju mi je preporučio jedan svećenik salezijanac u Abruzzu. Po završetku programa bio sam uvjeren da sam napravio dobar put; bio sam isplanirao svoj izlazak, osjećao sam se jak, spreman za ostvarenje svojih planova, siguran da će ih Bog sve blagosloviti. No ubrzo su se pojavila prva razočarenja. Imao sam tek nekolicinu prijatelja i poznanika, svakog preokupiranog vlastitim brigama, tako da bi na kraju tjedna opet ostajao sam. Počeo sam viđati jednu djevojku do koje mi je bilo jako stalo u prošlosti, ali koja se u međuvremenu udala. Kada sam shvatio gdje to vodi pokušao sam se udaljiti od nje, ali je već bilo prekasno: duboko sam se zaljubio. Ponovni pad je bio strašan. Nisam mislio da je moguće pasti tako nisko u ponor očaja. Bile su to dvije teške godine. Nisam više viđao moju obitelj, ali moja majka i sestra nisu prestale moliti za mene. Radio sam jako puno ružnih stvari, ali u trenucima kada se nisam drogirao uzimao bih krunicu u ruke i molio milosrdnu krunicu. Nisam više osjećao ni nadu, niti snagu unutar sebe da se ponovno dignem. Ali Gospodin mi je bio blizu. Pojavila se mogućnost izlaza, Zajednica Cenacolo mi je otvorila vrata. Moj „anđeo čuvar“ je bio jako mlad, jedan dobar momak iz Hrvatske, koji se zvao Marko. Ja sam bio jako ponosan, na sve što mi je govorio, ja sam mu odgovarao, no on mi je s puno strpljenja prenosio znanja koja je on stekao u Zajednici. Kritizirao sam ga, osuđivao, bacao svu moju negativnost na njega, ali on mi je uvijek bio blizu. Jedna stvar koja me je dotakla već od prvih dana Zajednice bila je ta da su svi momci koje sam sretao imali čisti pogled i osmijeh na licu. Njihovu pažnju nisam mogao razumjeti. Imao sam veliku želju da odem, ali zahvaljujem Bogu što sam u tim prvim tjednima dobio puno riječi nade i gesta istinskog prijateljstva koje su stizale u pravo vrijeme. Kada su me prebacili u drugu bratovštinu, uz pomoć drugih počeo sam preispitivati svoje postupke: napokon sam počeo uviđati moj ponos i prihvaćati greške cijelog jednog života. Trudio sam se u svojim odgovornostima. Svaku noć sam odlazio u kapelicu. Osjećao sam duboke rane u srcu: ispred Isusa su mi dolazile ružne stvari iz moje prošlosti, zajedno s ružnim mislima koje su me ometale u molitvi. Nakon nekoliko mjeseci shvatio sam da sam u puno gorem stanju nego što sam mislio. Stigla je još jedna kriza i skoro sam otišao iz Zajednice, ali i ovaj put riječi jednog prijatelja dale su mi snagu da nastavim. Moja najveća kriza je došla poslije susreta s obitelji, zato jer sam se nadao da ću ih moći izmanipulirati, no nisam uspio. Još i danas zahvaljujem Bogu jer su bili jasni i odlučni: mogućnost da se vratim kući nije dolazila u obzir. Vrata su bila zatvorena! Bio sam ljut, ali nakon tri mjeseca, tijekom trenutka osobne molitve, dogodilo se čudo: moja negativnost jednostavno je nestala. Bilo je to kao da mi se maknuo veo s očiju. Moja obitelj, zatvorivši mi vrata, dala mi je istinsku slobodu i vlast nad mojim životom te sam konačno mogao sam odlučiti o svojim odabirima i prioritetima!