 |
Moris |
|
|
Zovem se Moris i dolazim iz Zenice, Bosna i Hercegovina. Imam 30 godina. U Zajednicu Cenacolo ušao sam u nadi da ću promijeniti način života, loše navike i osloboditi se raznoraznih ovisnosti, ukratko, da pronađem smisao života. Dijete sam iz mješovitog braka. Odrastajući između dvije religije u kući nisam primjećivao razliku, ali vani sam se osjećao drugačiji od drugih. Od moje sedme godine život mi se okrenuo naopačke, jer mi je tada umrla majka. Istovremeno sam se počeo sukobljavati s ocem, a moja buntovnost je rasla iz dana u dan. Skretao sam pažnju na sebe počevši jako rano pušiti cigarete, piti alkohol i krasti misleći da ću tako postati netko i nešto.
Moj život je postao velika laž. Uz česte svađe, bježanja od kuće i brojne probleme, utjehu sam nalazio na ulici i kao jako povodljiva osoba krenuo krivim putem. S trinaest sam godina prvi put probao travu i tako otvorio vrata svijetu droge. Početkom srednje škole otac odlazi raditi u Italiju, a ja ostajem živjeti s bakom i tako stječem svu ‘slobodu’ ovog svijeta da mogu raditi sve ono što želim: tome pogoduje i to što imam dosta novaca koje mi otac šalje, misleći da ja taj novac trošim za školovanje. Imao sam veliki krug ‘prijatelja’ i tako sam ušao u svijet iluzije, sintetičkih droga, elektronske muzike i zabave kojoj nije bilo kraja. Po završetku srednje škole otac pokušava odlučnije pomoći mi, ali nema koristi. U isto vrijeme ostavlja me i djevojka, a ja padam u još veći očaj, kojeg naravno skrivam odlazeći još intenzivnije na zabave i tražeći stalno nova društva.
Odlazak u Međugorje
U jednom trenutku nisam više mogao podnijeti u što sam se pretvorio i odlučio sam otići negdje gdje me nitko ne pozna. Tako me put doveo u Međugorje. Mislio sam: zaposlit ću se, osamostaliti i tako promijeniti sliku o sebi. No to su bili uzaludni pokušaji i očajnički izgovori za način života koji sam i dalje vodio. Zlo je bilo jače od mene jer sam ubrzo iz jedne ovisnosti prešao u drugu, alkohol. No upravo me alkohol doveo do dna, izgubio sam posao, povjerenje u sebe i ono malo dostojanstva što mi je ostalo. Mislio sam da za mene više nema spasa. Ipak, bila je velika sreća što sam na poslu imao jednog prijatelja koji mi je sugerirao ulazak u Zajednicu. Znao sam da me čeka put koji zahtijeva puno odricanja i žrtve. Nije se bilo lako odreći ‘slobode’, materijalnih stvari i zakoračiti potpuno u novi svijet. No bilo je kako stoji pisano: „Ako, dakle, tko želi ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi“ (Mk 8, 34). I tako je počelo.
Prve sam korake napravio u Međugorju, no kuća mog ponovnog rođenja bila je bratovština «Gospa od zdravlja» nadomak Trilja. Mijenjanje navika i postepeno prihvaćanje novog načina života temeljenog na radu, prijateljstvu i molitvi vraćalo mi je snagu. Moj život je počeo dobivati smisao i vratio mi se natjecateljski duh. U Boga baš i nisam nešto vjerovao, no u Zajednici sam našao neki mir. S vremenom sam primijetio da kroz molitvu ipak u mene ulazi neka snaga. Odlascima u rano jutro u kapelu počeo sam upoznavati Isusa, a preko njega sam počeo upoznavati samog sebe i svoju savjest koja je godinama bila ugašena. Počela su se buditi sjećanja i sve stvari koje sam učinio loše i koje su me proganjale. Vidio sam da mi nitko drugi nije kriv za moje neuspjehe i da sam sa svojim odabirom došao do propasti. Svojim ponašanjem nanio sam puno zla svojoj baki s kojom sam odrastao, a bila mi je kao druga majka. Iznenada se u meni rodila želja za oprostom a i da pokušam ispraviti što se može.
Tako je došao i trenutak da se suočim sa svojim ocem. Težak, ali dragocjen trenutak bio je kad smo se prvi put vidjeli na susretu roditelja i otvoreno pričali o svemu što se dogodilo u mom životu. Tad sam osjetio, prvi put u životu, da pričamo kao dva prijatelja. Poslije toga svaki naš novi susret bih ga pitao oprost više za sve što sam napravio. Kao plod molitve je velika milost i dar Duha Svetoga od Gospodina koji sam dobio, a to je krštenje u Zajednici i tako potvrdih da sam njegovo dijete.
Kršćanskim načinom života mojim problemima nije došao kraj, poteškoće i padovi su prisutni svaki dan. Ali u ovoj školi života učim se dignuti glavu gore svaki put iznova.
Drago mi je da sam dio velike obitelji Cenacolo i što mijenjam svoj život upravo s istim momcima s ulice s kojima sam sam hodao u tami, a sad zajedno idemo prema svjetlu novog života. Napokon sam, nakon dugo godina provedenih u zlu, počeo vjerovati u dobro i da Bogu ništa nije nemoguće.