Zovem se sestra Jennifer i presretna sam što sam posvećena žena u Zajednici Cenacolo. Željela bi podijeliti s vama kako sam prije osobnog uskrsnuća na novi život i prije nego sam osjetila da je Isus uistinu došao da bi ja imala život i to u izobilju, morala proći preko križa.
Odrasla sam u kršćanskoj obitelji. Moji su roditelji, u potrazi za boljim životom, imigrirali u Sjedinjene Američke Države. Došli su iz jedne kulture gdje su način života i mentalitet bili potpuno drugačiji od američkog. To mi je smetalo i osuđivala sam ih. Zbog toga sam odbacivala i svoj korejski fizički izgled. U našoj je kući učenje bilo najvažnije. TV je bio pod ključem pa smo ga moje sestre i ja mogle gledati samo pola sata na dan. Morala sam također pohađati školu u kojoj sam učila korejski jezik tako da nisam mogla ići na provode sa mojim prijateljicama. Ljeti umjesto na plažu morala sam učiti matematiku kako bi bila još bolja iz tog predmeta. Nedjelje nisu bile posvećene odmoru ili zajedničkom odlasku u park, već smo ostajali u našoj korejskoj župi učeći vjeronauk i pomažući.
Tek sada, kada sve to promatram očima vjere i zahvaljujući ozdravljenju koje je Isus učinio u mome srcu, neizmjerno cijenim moje roditelje koji su me naučili disciplini i odgoju. Za činjenicu da nisam prihvaćala sebe te za probleme koje sam proživljavala jer sam željela izmiriti korejski i američki svijet koji se borio u meni, znali smo samo Isus i ja. Dobro sam se znala sakriti iza svoga osmjeha. Vrhunskim rezultatima dokazivala sam se u učenju i sportu. Davala sam dojam samouvjerene djevojke koja je bila jako uslužna i zauzeta u pomaganju no sve su ove stvari bile samo način kako bi ispunila prazninu koja je bila u meni. Čeznula sam za ljubavlju. Tražila sam ju čineći brojne stvari i trudeći se biti dobra djevojka ali u sebi sam bila sama i nezadovoljna. U jednom trenutku došla sam do točke da sam postala umorna od ove igre. Dosadilo mi je truditi se dokazivati se, trčati za vlastitim ambicijama i brinuti se oko savršene linije.
Počela sam živjeti misleći samo na ono što jedem. Bilo je lakše sakriti se iza hrane nego razmišljati o vlastitom životu, o praznini koja se nalazila u mome srcu, jer sam bila duboko nesretna. Tako sam malo po malo počela razarati samu sebe. A opet se događalo nešto jako neobično: u svom tom mrtvilu tinjala je u meni velika želja ljubiti druge. Željela sam otići u zemlje trećega svijeta kako bi pomagala „siromašnima“ a u biti nisam imala ljubavi ni za sebe i svoj život. Zahvaljujem Bogu što je na moj životni put stavio osobe, i svećenike i časne sestre, koji su me voljeli. Po njihovoj ljubavi osjetila sam koliko je velika Božja ljubav za mene. Neki od njih su bili moji profesori na fakultetu i više puta su mi predložili da razmislim o posvećenom životu.
Naravno, tražila sam nešto više, nešto što bi zadovoljilo i ispunilo duboku čežnju moga srca no nisam razmišljala o tome da postanem časna sestra jer sam čekala svog princa na bijelom konju. Išla sam na sve strane i koristila svašta: posjete psiholozima, koristila sam antidepresive, pohađala sam grupe podrške osobama koje imaju problema sa hranom ali nisam mogla prihvatiti da moj život završi tako, na toj razini. Na posljetku sam zavapila Bogu: „Ili ću uistinu ponovno zaživjeti ili ću umrijeti“. Nakon ovog vapaja za pomoć Gospa me pozvala na hodočašće na Festival mladih u Međugorje. Tamo sam upoznala Zajednicu Cenacolo, točku preokreta u mom život. Zajednica me naučila živjeti. Po prvi puta sam počela promatrati svoju nutrinu i na taj način upoznavati samu sebe. Imala sam brojne mogućnosti za prepoznati svoje darove ali i svoja ograničenja i nisam se nikada osjećala osuđena zbog svojih slabosti. Dana mi je mogućnost suočiti se sa patnjom ali u isto vrijeme sam osjetila pomoć i podršku u trenutcima poteškoće da ne pobjegnem već da prigrlim svoj križ. Osjetila sam Isusovu ljudskost preko konkretnosti osoba koje su živjele sa mnom. Otkrila sam što znači imati prijatelja, osjetila sam što je to strpljivost, opraštanje… Osjetila sam se voljena i to mi je dalo snagu i želju da i ja budem dar za druge. Malo po malo, uz pomoć molitve i klanjanja pred Presvetim, sebičnost, tuga i odbačenost koje sam imala u svome srcu su nestajale i davali su mjesta miru, želji za životom i radosti.
Željela sam život ispunjen brojnom djecom, gdje bi bila slobodna putovati, pomagati, ljubiti sve, ali i dalje sam čekala mog princa na bijelom konju. Trebalo mi je još vremena. Nastavila sam moliti Boga da mi pomogne razumjeti Njegovu volju. Na kraju sam shvatila da Isus nikada ništa ne nameće. On želi da sam sretna i da na što ljepši način ostvarim svoj život. Ja sam ona koja sam izabrala da budem časna sestra.
Molitva mi je pomogla da shvatim da je put posvećenja ono što najviše odgovara mojoj osobnosti i dubokim željama moga srca. Danas osjećam da sam na pravom mjestu, gdje mogu slobodno živjeti i ljubiti, gdje mogu pogriješiti i početi ispočetka, gdje mogu biti takva kakva jesam. Svakog dana osjećam kako Bog djeluje u mom životu i da je samo On onaj koji me podupire i snaži. Ovo je danas moj posvećeni život Bogu: govoriti „da“ svakog dana Njegovoj ljubavi i prepustiti da On prebiva u mojoj krhkoj ljudskosti kako bi mogla biti majka, sestra, prijateljica djece i misionara koji žive sa mnom.