Danas sam sretan jer mogu posvjedočiti svima vama temeljitu preobrazbu koja se dogodila u mom životu. Kada se govori o živom Isusu, Isusu kojega se može dotaknuti rukama, koji mijenja naše živote, naša srca često to izgleda nekako daleko, kao u oblacima, no ja mogu posvjedočiti da sam uistinu iskusio sve to i vidio kako se ostvaruje u životima brojnih mladića. Više od deset godina bio sam zarobljenik droge, samoće, odbačenosti, duboko uronjen u zlo. Kada sam petnaest godina počeo sam pušiti marihuanu. Uzrok je bio moj bunt prema svima i svemu oko mene. Od glazbe koju sam slušao a koja me vodila prema pogrešnoj slobodi pa sam onda nastavio sa tu i tamo s nekoliko dimova hašiša, zatim sam prešao na heroin da bi na kraju završio na igli. Završivši srednju školu i nakon neuspjelog studija u Varaždinu otišao sam bez ikakvog određenog razloga u Njemačku. Započeo sam živjeti u Frankfurtu gdje sam radio kao zidar, no i dalje sam bio nezadovoljan, želio sam više, htio sam biti netko, imati puno novaca. Počeo sam preprodavati heroin. Novaca je bilo sve više i počeo sam rastrošno živjeti. Imao sam sve: aute, djevojke, dobar status, ugodne trenutke – klasični američki san. No heroin je sve više uzimao maha u mom životu, obuzimao me i gurao prema ponoru. Za novac sam radio sve i svašta: varao, lagao, krao. No ipak na kraju se san rasplinuo i ostao sam na cesti.
U posljednjoj godini koju sam proveo u Njemačkoj spavao sam na željezničkim kolodvorima, bježao neprekidno od policije koja me već neko vrijeme tražila. Kada sam bio pregladnio, ulazio sam u dućan, zgrabio kruh i salamu i bježeći jeo. Možete samo zamisliti kako sam izgledao kada me takvoga na blagajni nisu ni zaustavljali. Imao sam samo dvadeset i pet godina a bio sam tako umoran da sam samo priželjkivao da umrem.
Konačno, 1994. godine pobjegao sam iz Njemačke i vratio se u Đakovo. Kada su moji roditelji i braća vidjeli u kakvom sam stanju odmah su mi predložili ulazak u Zajednicu. Umoran od svega i potreban stanke ušao sam u Zajednicu, no moji planovi bili su potpuno drugačiji – ostati kratko i potom nastaviti po starom. Međutim, jednog dana, bio sam oko tri mjeseca u Zajednici i nalazio sam se u Međugorju, došla je Majka Elvira. Dok nam je u kapelici govorila, iznenada nam je postavila pitanje: „Tko od vas želi postati dobar mladić?“ Svi oko mene su, očima prepunima radosti i ozarenih lica, podigli ruke. No ja sam bio tužan, ljut i imao sam svoje planove u glavi, a koji su sadržavali sve osim ideje da bi postao dobar. No te noći nisam nikako uspio zaspati, osjećao sam ogroman teret. Sjećam se da sam skrivajući se plakao u kupaonici. Slijedećeg jutra, u kapelici, za vrijeme molitve krunice, shvatio sam da i ja želim biti dobar.
Zahvaljujući riječima Majke Elvire, Duh je Božji duboko dotaknuo moje srce. U početku moga hoda u zajednici puno sam zbog svoje oholosti propatio jer nisam prihvaćao da sam puno toga bezuspješno radio, da sam činio zlo. Jedne večeri, dok sam boravio u bratovštini u Ugljanima, uvidjevši kolike sam laži napričao o mojoj prošlosti, samo kako bi ispao snažniji nego što sam uistinu bio, shvatio sam koliko je, kroz sve ove godine života u drogi, ušlo zla u mene. Došao sam dotle da više nisam znao kada govorim istinu a kada lažem. Po prvi puta u mom životu, iako je je bilo teško, ponizio sam se i zamolio braću da mi oproste. Odmah sam osjetio veliku radost jer sam se oslobodio od zla.
Drugi oko mene nisu me ni najmanje osuđivali. Naprotiv, još su me više voljeli. Bio sam „gladan“ ovih trenutaka oslobođenja i ozdravljenja i započeo sam se dizati na noćnu molitvu kako bih molio Isusa da mi da snage kako bih pobijedio vlastite strahove ali iznad svega da mi daruje hrabrosti da drugima mogu govoriti o mojim slabostima, o mojem stanju duše i mojim osjećajima. Tu, pred Euharistijskim Isusom istina je sve više zauzimala mjesta u mom životu. Jaka želja da postanem drugačiji, da postanem Isusov prijatelj bila je sve snažnija. Danas znam kako je velika i lijepa stvar imati iskreno, lijepo, čisto i otvoreno prijateljstvo. Trudio sam se prihvatiti braću onakvima kakvi jesu, sa njihovim manama, mirno ih prihvatiti i oprostiti im. Svake noći sam molio i još uvijek molim Isusa da me nauči ljubiti kao što on ljubi.
Dugi niz godina proveo sam u bratovštini u Livornu, u Toscani. U toj kući puno puta sam uronio duboko u misterij vjere i pred Euharistijskim Isusom zaranjao u vlastitu nutrinu, kako bi shvatio tko sam zapravo. To je također bio i period velikih previranja u mojoj obitelji. Braća, rođaci i prijatelji bili su u ratu, i ja sam se na neki način osjećao kriv što nisam s njima, pogotovo zbog svih muka koje sam im godinama zadavao. Uz to, upravo u tom razdoblju moja se majka razboljela i zvala me da se vratim kući.
U meni se sve prelamalo jer sam znao kroz što prolazi moja majka. No znao sam i da bi moj izlazak iz zajednice bio previše rizičan za svih. Bilo je prerano jer bi bio mojima postao opet teret. Po cijele sam noći molio i pitao Gospodina da pomogne mojoj majci da shvati da ja nisam samo njezin, da ne pripadam samo njoj već i mladićima s kojima živim. Gospodin je učinio čudo promjene. Danas su i ona i cijela moja obitelj presretni zbog moje odluke. Nakon četiri godine došao je trenutak kada sam trebao odlučiti što ću učiniti s mojim životom, kako i kuda krenuti dalje. Osjećao sam se sve više zaljubljen u Boga, u život, u Zajednicu. Volio sam život s mladićima s kojima sam dijelio svoje dane. Na početku sam mislio kako ću studirati psihologiju, no što sam se više približavao ovom studiju moje su sumnje rasle. Bilo je potrebno da nađem temelje, da upoznam srž života. Kada sam odlučio da ću studirati teologiju svi strahovi kao da su se rastopili. Kako su studiji napredovati moj je poziv postajao sve snažniji, a odluka postajala sve čvršća: želio sam postati svećenik. Dana 7. srpnja 2004. zaređen sam za svećenika, odlučivši život darovati Gospodinu bivajući na raspolaganju mladima koji prolaze kroz zajednicu Cenacolo.