Zajednica Cenacolo

Dobro veče svima, ja sam Antonija i dolazim iz Hrvatske. U zajednicu sam ušla zbog problema s ovisnošću o drogama. Zahvaljujući i slušajući roditelje kako govore pred nama, pale su mi na pamet mnoge, mnoge stvari koje sam u životu učinio zlom, na ulici i drogama. Prvo što mi je palo na pamet bilo je toliko zahvaliti Gospi na daru života moje majke, koja je, mislim, bila ta kojoj danas zaista mogu zahvaliti što sam ovdje, što sam u Zajednici, da sam živa, da sam uspjela izgraditi obitelj, da sam obnovila svoj život, zahvaljujući zajednici Cenacolo. Sjećam se da su mnogi ljudi u Hrvatskoj, u zemlji u kojoj sam živjela, u mom gradu, govorili: "Pa za ovisnike nema nade". Ali moja je majka, zahvaljujući njoj, uistinu imala veliku vjeru. Susrevši Gospu u Međugorju počela se moliti; tamo je susrela Zajednicu Cenacolo i rekla: “Moja kći će biti spašena.” I bilo je tako. Sjećam se da me prvi put povela na razgovore u Međugorje, kad još nije bilo djevojačke kuće, a radili su ih dečki. Imala sam dvadeset i pet razgovora i svi su rekli da ne bih ni u Zajednicu. Umjesto toga moja je majka rekla: “Ne, ja vjerujem Gospi u koju Antonia ulazi”. I uđoh, zahvaljujući vjeri majke i oca. Ušla sam u dom za djevojčice u Italiji i krenula na zajedničko putovanje.

 

Prvo razdoblje je svakako bilo teško. Prije svega bilo je teško prihvatiti da imam problema i da mi je potrebna pomoć: Mislim da je to bila prva poteškoća koju sam imala u Zajednici, prihvatiti se ponižavati, snižavati se i tražiti pomoć kad mi je trebala to, znati da sam na mjestu gdje moram promijeniti svoj život i da sam učinila toliko toga pogrešno. Iskreno se zahvaljujem Zajednici, i mnogim mladim ljudima, mnogim djevojkama prije mene koje su mi pomogle da idem naprijed na ovom putu, jer sigurno su mi djevojke koje su išle putem prije mene pomogle svojim iskustvom i pomogle mi s tom nadom u srcu da bih i ja to mogla. Nakon određenog razdoblja Zajednice u srcu sam osjetila želju za stvaranjem obitelji.

Svog muža sam upoznala u zajednici. Vjenčali smo se, nakon određenog puta, i otišli u misije. To je svakako bila intuicija Majke Elvire; idući iz Italije u Brazil na proslavu 10 godina misije, Elvira nas je iznenada preselila u Bahiu i nikad se nismo vratili. Mislim da sam u tom trenutku naučila i reći: "Evo me", vjerovati, nešto što nikad prije nisam. Da mi je netko tako nešto rekao, odgovorila bih: “Ja to ne radim, ne moram se pokoravati”. Umjesto toga, majka Elvira imala je hrabrosti zamoliti nas da idemo, da nastavimo ovaj put, da damo svoje živote čak i u misijama za najsiromašnije i najpotrebnije. Živjela sam nekoliko godina sa svojim mužem u misiji u Bahiji u Brazilu, gdje je dvadesetak misionara, pet sestara iz zajednice Cenacolo i osamdesetak napuštene djece, djece s ulice, djece koja možda nemaju obitelji, djece koja trebaju nekoga tko ih voli, tko je s njima i tko daje svoj život za njih. U početku kao par nismo mogli imati djece pa smo ipak razvili dar očinstva i majčinstva ponašajući se kao roditelji djeci koju primamo u zajednicu. Sve su to mala djeca koja nam daju toliko toga: toliko sreće, toliko radosti, ali i toliko rasta, da i mi rastemo kao mama i tata, da ne činimo iste pogreške koje smo doživjeli u naše obitelji. Tada smo neočekivano i Božjom milošću dobili rođenog sina: Daniela, koji raste zajedno s ostalom djecom misije. Zasigurno jedan od uzroka ovisnosti o drogama, koji me je poslao na ulicu, u zlo, bile su i svađe u mojoj obitelji, između mojih roditelja, koje nikad nisam vidjela da se grle. Nikad nisam osjetio tu toplinu obitelji i mislim da me to najviše poslalo na ulicu, putujući po svijetu; a onda svakako s druge strane i zadovoljstvo zabave i sve ostalo, nisu bili jedini uzrok. Ali, upravo gledajući to, želim ovoj djeci dati još jednu toplinu, još jedan primjer obitelji. Gospodin nam je dao ovu novu priliku da živimo kao novi, obnovljeni par. Mislim da se djeca misija skrivaju iza vrata kad se Joachim i ja zagrlimo ili počnemo plesati; skrivaju se i smiju, jer mislim da im to pričinjava toliko sreće i veselja jer su samo zlo vidjeli u svojim obiteljima: rastavljene roditelje, roditelje koji se tuku, koji dižu ruke... možda nikad nisu ni znali njihovi pravi roditelji. Mislim da ono što im možemo prenijeti je vjera u Krista, da postoji veliki Otac koji je na nebesima koji ih štiti, koji ih voli, a mi smo samo mali instrumenti u rukama Božjim i da uspijevamo voljeti ih otvorena srca i dati im sve ono što nisu imali u svojim obiteljima.

 

Mislim da me Gospodin to pita. Ja, svim svojim srcem, držim svoje srce otvorenim da im mogu pružiti ovu ljubav. Zatim, čuvši roditelje kako govore, kao što sam već rekao, jako sam dirnut, jer osjećam da sam i ja jako povrijedio svoje roditelje. Sjećam se da mi se nakon dvije godine Zajednice moja majka ispričala, ali ja sam rekla: „Ali ne moraš se ti meni ispričavati, ja sam ta koja ti se treba ispričati, jer sam te jako povrijedila, natjerao te da patiš." puno, i definitivno sam te rastužio." Ali Elvira me uči i reći da je lijepo što postoje. Moram im puno zahvaliti za svoj život, ali puno, jer su oni bili ti koji su mi pomogli na mom putu, nakon toliko godina na ulici, toliko droga, toliko zla koje sam napravio. Moja majka je bila ta koja je imala hrabrosti da me uzme za ruku i odvede u zajednicu, i da mi kaže: "Vidi, postoji puno ljepši život od ovog koji ti živiš, postoji svjetlo koje postoji u svijet i vi također možete biti svjetlo za druge." Puno ti zahvaljujem na ovome. Zatim, sjećam se da su u trenutku mog ulaska u Zajednicu bili i najteži trenuci u životu moje obitelji. Svi su se pomalo mučili. Sjećam se da sam ja ušla u Zajednicu, a suprug moje sestre doživio je nesreću i ostao u invalidskim kolicima, ali unatoč svim križevima obitelji mojoj majci osmijeh nikada nije sišao, uvijek je bila žena s osmijehom, s toliko vjere i to s toliko nade, a to je ono što me također drži u Zajednici sve ove godine: njegova postojanost i njegova vjera, njegovo povjerenje u Zajednicu Cenacolo, u Majku Elviru iu mene. Sjećam se kad me u Saluzzu uzeo za ruku i rekao mi: "Vjerujem ti, vjerujem da ti to možeš". Tako je i bilo: od tog dana više nisam želio da izgubi povjerenje u mene, jer sam ga izgubio mnogo puta: rekao sam toliko laži, napravio sam mnogo buke, ali vjerovali su mi, uhvatili su me za ruka. Nakon pet godina nepovratka iz misija u Bahiu, vratio sam se kući u Hrvatsku. Upoznavši svoju obitelj, roditelje, iskreno sam zahvalio Gospodinu na njihovoj promjeni. Sjedio sam s majkom, a u tri mi je rekla: “Vrijeme je za milost, pomolimo se zajedno”. Bilo je lijepo vidjeti te promjene i sretan sam, jer vidim da nisam prohodao samo ja, prohodale su i one. Možda su vremena mog tate malo sporija, ali i on će stići, mislim da će Gospodin zajedno s onim moje majke i njegovo srce dotaknuti, ne želim gubiti nadu. Zatim, želim poručiti i svima onima koji slušaju: živjeti s vedrinom, s radošću. Danas je otac Stefano, vraćajući se iz Afrike, rekao da moramo biti mirni i živjeti u miru, dan za danom, sve dočekati s vjerom u Boga, a ja također želim zahvaliti Zajednici na najvećem daru koji mi je dala: vjeri. U Zajednici, upoznavši Boga upoznala sam svoj život, upoznala sam ljubav svog života, a to je moj muž. Hvala vam.

 

Gioacchino

Dobro veče svima, ja sam Gioacchino, Antonijin muž. Mnogo sam zahvalan svojoj supruzi za ono što čini za mene svaki dan; mnogo puta ne shvaćam njegovu stalnu i tihu prisutnost, ali vidim da sve što radi za mene, radi s ljubavlju, tako da ti puno hvala, Antonija, na tvojoj prisutnosti u mom životu. Također sam u Zajednicu ušao preko bratovog narko križa. Prije mnogo godina, kad smo kod kuće otkrili da se moj brat drogira, to je za nas bila tragedija i nismo znali kako s tim izaći na kraj. Zaista je istina da ti Gospodin pokazuje pravi put na različitim mjestima, u situacijama koje ponekad mogu izgledati čudne, kroz znanje jedne djevojke koja mi je pričala o zajednici Cenacolo. Odmah sam u srcu osjetio da će to biti put spasa za mog brata. Tako smo se zajedno s mojim roditeljima potrudili i pokušali uvjeriti mog brata da ide na prvi intervju. Sjećam se da kad smo se vratili s prvog intervjua u Moncalieriju, kad smo sjeli u auto počeli smo plakati kao dvogodišnjaci. Sjećam se tog trenutka jer me dirnuo u srce, dirnuo je nešto u meni što sam osjećala da nije u redu i od tog trenutka sve se promijenilo, jer je nakon prvog intervjua htio ići na drugi i treći, na četvrti i nakon što je ušao u zajednica. Samo, nakon što je moj brat ušao u Zajednicu, i ja sam osjetio trenutak zbunjenosti u sebi. Osjetio sam da me netko ili nešto zove. Na kraju sam se odlučio pridružiti Zajednici, nisam znao koliko dugo, a nisam ni znao zašto, iskreno. Ali vjerovao sam, prvi put sam sebi rekao: "Učini nešto što ti nije." Ljudski, mišljenja mojih prijatelja i kolega s posla bila su protiv toga: rugali su mi se, nazivali su me svašta, ali gle, godinama kasnije, ti ljudi koji su mi se smijali, danas, neki dan, kad smo sreo ih u gradu, svi su bili začuđeni mojim izborom i ljudi koji su mislili da imaju sreću u džepu su uništeni.

 

Mnogi su mi davali komplimente za ovaj životni izbor koji sam napravio i na kraju zaista vidim da Bogu ništa nije nemoguće i da prava sreća dolazi upravo od Njega, kad sam ušla u Zajednicu, odmah se rodila želja da ostanem djeca misija. Ne znam kako sam ušao u Zajednicu, ali to je bilo nešto što sam osjetio, a osjetio sam i ovo zvanje. Elvira mi je, sjećam se, s velikom hrabrošću, odmah nakon poruke Gospe od Međugorja, rekla: "Joachime, ti pakiraj kofere jer ideš u misiju i ideš k bratu". Jer je i moj brat nakon putovanja u Zajednici imao u srcu želju da ide u misije i bio je tu prije mene. Onda sam mu se obratio, proveli smo divne trenutke zajedno gdje smo se doista upoznali kao dva brata. Imali smo neopisivo životno iskustvo, koje da smo u gradu u kojem smo živjeli ili izvan zajednice nikada ne bismo doživjeli. Prebrodili smo teške trenutke i na početku misije u Brazilu, kada je bilo teško, ali smo bili ujedinjeni u hrabrosti. Zapravo, moram reći da me ohrabrio i pomogao mi u poteškoćama. Za ovo mogu samo zahvaliti Bogu jer osim što mi je dao novi život, dao mi je i ljubav moje supruge koja nema cijenu.

Nakon mnogo godina misije osjetio sam u svom srcu da Isus nešto priprema za mene, kao što je moj brat već pripremio; Vratio sam se iz Brazila, jer se moj brat vjenčao sa suprugom Francescom kod Saluzza, i tamo sam upoznao Antoniju.

 

Zamislite, došao sam na bratovo vjenčanje u Zajednicu i Gospodin mi je dao da upoznam Antoniju, dakle dar u dar! Zamislite koliko je veličanstven bio ovaj svevideći i sveznajući Otac! I tako danas, što da kažem? Moj brat je napustio Zajednicu, ima dvoje divne djece, živi kršćanski, pronoseći vrijednosti zajednice, one koje su mu vratile život i one koje se temelje ne samo na temeljima Zajednice Cenacolo nego i na katoličkoj vjeri. Djeci se daje koliko i ženi. Moram reći da je Zajednica jako ojačala moj karakter, učvrstila moj način postojanja, naučila me biti iskren prema drugima i prema sebi. Sjećam se da smo sa svojom ženom, kad smo se vjenčali, rekli jedno drugom da nikada nećemo popušiti cigaretu i da nećemo popiti čašu vina ili čak piva i sretan sam jer smo ta obećanja održali, čak i kad smo bili u ovo blagdansko vrijeme posjetiti njegove roditelje u Hrvatskoj, a moje roditelje ovdje u Italiji. I za mene je bio trijumf vidjeti da više ne trebam alkohol ili cigaretu da bih se osjećao dobro. A onda biti vjeran je nešto najljepše što se može stvoriti, mislim da je to nešto što može doći samo od Boga kada se prepustimo Njemu da nas vodi, kao i za našeg sina, to je kao majka za sve Djeca koja su u misijama, ne samo ona koja su u našoj kući, nego i svi ostali, traže je, jer u njoj vide ženu, majku. Zaista je zahtjevan, ima jak, odlučan karakter i to je dobro i za mene i za djecu. Naša djeca su slatka djeca, to su djeca koja trebaju ljubav, vidi se to iz njihovih gesta, iz uvijek traženja ljubavi. Antonija uvijek daje, pokušavam se prisiliti i dati ono što mi je Gospodin dao.

 

I ja osjećam u svom srcu želju da toliko zahvalim svojim roditeljima. Tko zna, možda me majka čuje i želim ti reći hvala, majko, za ono što si učinila za Carmela, za mene i za mog oca, a vidim da su i moji roditelji griješili, ali ja u srcu, sada da smo s Antonijom roditelji, osjećam da smo svi ljudi i da ne smijem upirati prstom u nikoga jer sam prvi grešnik, znam da sam danas još uvijek na putu, znam da mom životu treba puno molitve, molitve moje majke su te koje su me dovele do spasenja. Također želim od srca zahvaliti Majci Elviri na njezinoj hrabrosti, na njenoj volji za životom, na njenoj nadi koju je prenijela na nas, a mi u srcu osjećamo želju da to prenesemo i na potrebitu djecu.

Rekli smo da upravo zato što osjećamo da nas je Gospodin pozvao iu svom da znamo da trebamo hodati, trebamo Zajednicu i dokle god nam Gospodin daje želju činiti, nastaviti, mislim da je ovo je pravi put jer je rođen sa žrtvom. Elvira nas uči i iskusili smo da nakon patnje dolazi radost. I istina je: pogledamo li u nebo, kad dođe oluja, znamo da poslije dolazi vedro vrijeme i to vedro vrijeme tada ostaje u srcu jer to je vedro nebo Božje, ono vedro vrijeme koje je svijet vani tražeći u krivim stvarima, u stvarima koje prolaze. U Zajednici svakodnevno doživljavamo milosrđe Božje koje prolazi kroz naše živote, naše križeve, naše grijehe i imamo ovu veliku sliku Elvire s njezinim primjerom ponizne, službenice i šutljive žene i upravo to mi je jednom rekla: "Gledaj, Gioacchino, djeca ne čuju svojim ušima, nego čuju svojim očima. Dakle, učini, prvo ti. Moraš biti dosljedan, ako to učiniš, oni vide, a onda će i oni." I stvarno je istina. Istina je, jer i ja sam mnogo puta bila oštra u grdnji djece, ali sam vidjela da oni moraju vidjeti složnost svojih roditelja, jer to od njih ne možemo očekivati ​​kada nismo zahtjevni prema sebi. I te stvari su stvarno obilježile moj život i puno puta sam sebi kažem: "Ne želim biti ili činiti iste greške kao moj otac". Isus kaže da je došao da nas učini novim ljudima i stvorenjima i ja mu vjerujem, želim ovu riječ shvatiti ozbiljno jer s Isusom moramo biti ozbiljni, ne smijemo ga shvaćati površno jer uistinu je nešto veliko moći biti malen instrumenti poslušni u rukama, jer on doista čini čuda, ali treba mu i netko tko će zasukati rukave. Želim ti zahvaliti na ovome. Hvala vam.