ANA
Moje ime je Ana, imam 19 godina i dolazim iz Zagreba. Već neko vrijeme sam dio ove velike obitelji. Dolazim iz obitelji gdje se vjera prakticirala samo iz običaja i tradicije. Zbog puno rana, bilo je puno ljutnje i tišine. Odrasla sam bez oca koji je poginuo u prometnoj nesreći kada sam imala godinu dana. Poslije njegove smrti mama i ja smo živjele kod bake i djeda. Iako su se svi oko mene trudili pružiti mi sve najbolje, ja sam unutar sebe zbog očeve neprisutnosti osjećala veliku prazninu. Ta praznina u meni je budila osjećaj manje vrijednosti i nesigurnosti među vršnjacima.
Kada sam imala pet godina, mama se ponovno udala no nakon rođenja moje sestre, zbog problema s nasiljem i alkoholom, naši su se roditelji razveli. U tom periodu pronalazila sam bijeg u hrani i počela sam se povlačiti u sebe. U školi sam često bila zadirkivana zbog viška kilograma i obiteljske situacije. Nisam nikada imala hrabrosti dijeliti kako se osjećam te sam se uvijek pravila kako je sve u redu kako ne bih bila još veći teret mami i sestri. Sigurnost sam često pronalazila u starijem društvu te sam radila sve kako bih se na neki način istaknula i sakrila svoje nesigurnosti. Na početku srednje škole saznala sam istinu o svome ocu i problemima koje su on i mama imali u braku. Do tada mi je sve bilo prikazivano kao u bajci te sam se poslije toga osjećala izdano i da ne mogu nikome vjerovati.Kada sam imala 16 godina preselili smo se malo dalje od Zagreba kod sadašnjeg očuha. Iako sam bila sretna što mama ide naprijed, osjećala sam se zapostavljeno i bilo mi je teško prihvatit da u naš život ulaze nove osobe. Te osjećaje sam se trudila skrivati te sam krenula sve više vremena provoditi izvan kuće s društvom koje mi je davalo lažnu sigurnost i ljubav. Počela sam izostajati iz škole, izlaziti te sam brzo došla u kontakt s drogom. Jedan dio mene mi je govorio da takav način života ne vodi nikamo, no potreba da se osjećam prihvaćeno i da budem voljena, makar i lažno, bila je veća. Nakon drugog razreda srednje škole sam otišla od kuće i počela živjeti kod bake, mama je počela shvaćati da nešto nije u redu. Tu sam ušla u krug laži u kojem sam se i sama gubila. Tijekom jednog subotnjeg izlaska, oko dva sata ujutro, baš kada se momci i djevojke ustaju kako bi se u kapeli ispred Presvetog molili za sve mlade koji su izgubljeni u zlu, moja mama me nazvala i rekla da dođem kući. Poslije sam saznala da se moj rođak, koji je i sada u Zajednici, molio za mene. Imajući u Zajednici člana obitelji davalo mi je puno nade i snage na ovome putu. Nakon par dana dolazim na kolokvij te na susret koji se održavao u Vrbovcu. Dotaknula me radost i molitva momaka i djevojaka te mi je njihov sjaj u očima dao nadu i za moj život. U početku sam odbijala ulazak, ali sam u dubini sebe osjećala kako je ovo ispravno mjesto. Nakon par kolokvija ulazim u bratovštinu “Marija majka života” u Vrbovcu. Na početku sam imala poteškoća otvoriti se i govoriti o sebi, ali osjećajući se prihvaćeno i voljeno od anđela čuvara i ostalih djevojaka koje su tada bile u kući pomoglo mi je dati povjerenje i govoriti o sebi.
Prvi period sam radila korake jer sam znala da “moram” biti u Zajednici, no nakon jednog razgovora s odgovornom shvatila sam kako ovaj put moram raditi za sebe te da u Zajednici nisam zbog svoje prošlosti, nego budućnosti. Počela sam se ustajati svaku noć na klanjanje gdje sam počela gledati svoju priču drugim očima te sam postajala svjesnija Božje prisutnosti u svakodnevnim stvarima, kao što su podjele sa sestrama, pitanje oprosta te u providnosti materijalnoj i duhovnoj koja je dolazila u našu kuću. Kroz molitvu ispred Presvetog, Bog, kojeg sam uvijek krivila za sve loše što mi se događalo, postao je moj prijatelj. Poslije godinu dana, kada sam slavila 18. rođendan, postala sam svjesna kako je Zajednica moja velika obitelj koja me naučila sve što trenutno znam i da je jedino mjesto gdje sam se u potpunosti osjećala prihvaćena, sa svim svojim manama i vrlinama. S nešto manje od dvije godine dobila sam dar biti teta djeci u našim bratovštinama u Vrbovcu. Nakon svih stvari koje sam učinila u svojoj prošlosti i pogrešaka u Zajednici osjećala sam veliko povjerenje i zahvalnost. Gledajući njihove rane, često sam se pronalazila u njima, tako sam mogla izliječiti svoje te pomoći i njima, ne prenoseći svoje rane na druge.
Djeca su mi otvorila srce, pomogla su mi biti ono što jesam, pobjeđujući svoje nesigurnosti i strahove te tako raditi korake u zrelosti. Zajednica je također kroz molitvu donijela razumijevanje i dijalog u moju obitelj. Trenutno sam u bratovštini u Međugorju gdje kroz molitvu na Podbrdu mogu produbiti svoj odnos s Gospom i osjetiti istinski mir. Zahvaljujem Majci Elviri na njezinom nesebičnom “Da!” koji i sada djeluje u našim bratovštinama. Zahvaljujem i svim djevojkama koje su mi pomogle na ovome putu te odgovornima koji prenose Elvirin duh.