 |
Vjekoslav Š. |
|
|
Moj prvi susret sa Zajednicom zbio se kada sam bio kod kupca koji je imao robu od Podravke kojoj je netom istekao rok trajanja te neku robu oštećenu u transportu. Isti je tražio da im robu otpišemo i ostavimo njima. U početku sam bio skeptičan i pitao se što će sa robom. Poslovođa gospođa Marija mi je tada rekla da je doniraju Zajednici u Novigradu. Bio sam znatiželjan te sam uzeo robu i osobno je odvezao u Zajednicu. To je bio moj prvi susret s dečkima. Tako je krenulo. Ugodno sam bio iznenađen kako su se dečki odnosili kako prema meni tako i prema ostalima gostima. Naravno u razgovorima s dečkima prvo ih pitaš za obiteljske korijene i zavičaj i vidio sam da je u tom momentu bilo najviše ljudi iz krajeva odakle i ja potječem. Radi se ipak o loklapatriotizmu, bez obzira htio ja to priznati ili ne. No to je bio tek uvod.
Svako ponovo pojavljivanje u Zajednici otvaralo mi nove vidike, te produbljivalo je u meni osjećaj odgovornosti i potrebite pomoći. Fascinantno je bilo gledati kako su mladići odgovorni, kako je red, rad i molitva moto Zajednice. Uskoro više nije mogao proći niti tjedan dana, a da ne bih svratio, ponekad i par puta pa makar samo na par minuta. Tijekom svih tih godina bilo je jako puno šale, radosti, zezancije i smijeha, ali ponekad i teških i emotivnih trenutaka. Bio sam ponosan kad smo gradili ljetnu blagovaonicu na otvorenom, s nadstrešnicom, gdje cijela skupina ljeti može objedovati a služi i za svetu misu na otvorenom. U izgradnju sam uključio i svog sina koji je skupa sa mnom izveo radove na električnoj instalaciji i rasvjeti (sam je od svoje plaće kupio potreban materijal), tako da upozna i život malo drukčiji nego što ga je dotad poznavao.
Poslije se i on često čuo i družio s dečkima i s obzirom da je vozio preko ljeta znao je u Poreču ili Puli kupiti što bi ga momci zamolili. S obzirom da su dečki ulagali puno truda u uzgoj rajčica i imali veliko polje, svakodnevice su isporučivali Podravki i po nekoliko tona rajčica tjedno, tako da su moji posjeti zajednici postali dio moje svakodnevnice. Kako majke koje ponekad dolaze u bratovštinu provesti nekoliko dana sa svojim djetetom svi ostali dečki zovu ‘mama’, tako su i mene pomalo počeli nazivati ‘stari’. Nekada sam bio neshvaćen od svoje radne i životne okoline i doživio sam pitanja poput “kakve ti koristi imaš od komune”. Ponosno bih im odgovorio da na ovaj način zahvaljujem dragom Bogu što moja djeca nisu tamo. Taj odgovor bi ih uglavnom zbunio. Prije par godina istekao je dogovor o privremenom korištenju terena u Novigradu te se bratovština zatvorila a dečki otišli u druge bratovštine širom Hrvatske.
Kako sam priželjkivao da taj dan dođe što kasnije, ipak je došao. Teško je bilo gledati kako nestaje sav trud, rad, kako se vade posađene masline i voćke, kako se dižu kontejneri i napušta uređeni okoliš. Dugo vremena nakon toga sam znao odlaziti na lokalitet i u miru promatrati sada napuštenu zemlju. Ali ono što je ostalo je puno vrjednije: lijepi trenuci, iskrena prijateljstva, radosti razgovora i rada s Draženom, Alenom, Josipom, Gocom, Jopom, Antom, Pjotrekom i mnogim drugima, a neću ih više nabrajati da nekoga ne preskočim, jer sam neka imena i zaboravio s obzirom na moje godine. Svaki put kad idem u Koprivnicu iskoristim priliku svratiti u bratovštinu zajednice u Vrbovcu ili pak kad idem prema jugu navratim u bratovštinu Cenacola u Biogradu.